Vinko Coce

Vinko Coce dolazi iz jedne od najstarijih obitelji sa čiovske strane današnjeg Trogira. Prema povijesnim izvorima, preci obitelji Coce su se ovdje nastanili još u 16. stoljeću. Na Cocu je od rane mladosti utjecala blizina grada Trogira i usmjeravala ga na glazbu mediteranskog suzvučja. Cocina glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. Sa 13 godina dopunjuje solfeggio kod maestra Marinka Lukasa, satovima za klarinet, a sa 15 godina kao tenor pjeva u vokalnom kvintetu Mali kanti, osnovanom s ciljem izvođenja malih glazbenih formi iz 15. i 16. stoljeća: villanela, frotolla itd. Nakon završene Obrtne škole radi u trogirskom brodogradilištu. Njegov interes za glazbom raste, pa 1972. započinje suradnju s klapom Trogir, uz koju će ostati sve do početka samostalne karijere. Klapski angažman započinje kao prvi tenor, a kasnije se razvija u tenora solista. Kroz klapsko pjevanje surađuje s vrsnim pedagozima i glazbenicima kao što su Ljubo Stipišić, Josip Veršić, Eduard Tudor, Silvije Bombardelli, Nikola Žličar, Duško Tambača, Loris Voltolini, Nikola Buble, Joško Ćaleta i drugi. Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce razvija svoj glazbeni talent u glazbenoj školi "Josip Hatze" u Splitu, na odjelu solo pjevanja kod prof. Branke Ristić. Školu uspješno završava koncem osamdesetih godina. Godine 1983. primljen je za zborskog tenora u profesionalnom mješovitom zboru HNK-a u Splitu. Tamo sljedećih 5 godina intenzivno i uspješno pjeva cjelovit operni repertoar. Istododobno nastavlja rad u Klapi Trogir. U tom je razdoblju Coce često pjevao pojedine tenorske dionice i u HNK u Zagrebu, kao asistent glavnim tenorskim ulogama. Najveće priznanje dolazi prihvaćanjem asistencije u zboru Teatra Comunalle iz Firence, gdje u operi Boris Godunov, izvedenoj pod ravnanjem maestra Seiji Ozawe, pjeva u krugu Luciana Pavarottija. Samostalnu karijeru Vinko Coce započinje 1991. godine, pjevajući zabavnu glazbu. To, nažalost, donosi prekid suradnje s klapom Trogir, koja dijelom i zbog toga prestaje s radom 1995. godine. U Domovinskom ratu nastupa diljem zemlje i inozemstva na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima. Nakon rata, započinje suradnju s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom, što rezultira i prvim estradnim uspjehom; Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je donio i nekoliko hitova. Te godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom "Sićaš li se di je Lungo mare". Godine 1994. nastupa na Dori s pjesmom "Zlato moje". Uskoro dolazi i nominacija za Porin, za pjesmu "Kora kruha u vinu". Nagradu doista i dobiva, zajedno s Klapom Trogir, i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unaprijeđenja tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja. Godine 2002., klapa Trogir se ponovno okuplja na 40. godišnjicu djelovanja, što je obilježeno monografijom "Povratak iskonu", autora Stanka Geića. Klapa nastavlja daljnje obrade glazbenih djela iz ciklusa Narodno blago grada Trogira, u okrilju KUD-a Kolo. Zbog uspješne solističke karijere, Coce 2000. postaje članom Hrvatske glazbene unije, te dobiva status slobodnog umjetnika. Pored toga, Coce je stalni član komornog zbora samostana benediktinki i sv. Nikole u Trogiru. U lipnju 2003., u Trogiru je organiziran samostalni koncert "Vinko i prijatelji", na kojem nastupaju i Oliver Dragojević, Klapa Trogir, klapa Tragos i, kao pratnja, grupa Delfini. U kolovozu 2003., Coce organizira predstavljanje svjetskih, manje poznatih tenora, pod nazivom "Prvo međunarodno natjecanje mladih tenora", uz medijsku pozornost i pokroviteljstvo predsjednika RH Stipe Mesića.